Knjiga Ispovest Kako smo ubili Boga

Pišu: Light Bulb i četiri musketara

Jedan od najmanjih evropskih naroda, Srbi, viševjekovne su žrtve velikih sila, koje svakih otprilike trideset godina pomamljuju nesretne Srbe idejom o njihovom nebeskom porijeklu – osvjedočenom u zavjetu cara (hm, kojeg ono bijaše carstva?) Lazara i dokazanom u epskoj pjesmi o Kosovskom boju (mora da je izdajnički sivi soko dolazio s Dinarida) – i njihovoj tragičnoj vječitoj zatečenosti na Zemlji. Na ovaj način, koristeći se Srbima kao više nego očiglednom žrtvom njihovih nezaježljivih apetita, centri moći započinju stalne sukobe ođe na Balkanu. Ostaje pitanje zbog čega to rade i danas, u 21. vijeku (kada je korona već na putu da desetkuje stanovništvo na Zemlji). Međutim, ovo je priča o srpskoj zatečenosti u žrtvi i srpskom otjelovljenju žrtve.

Samo nekolike godine kasnije, pišu izvori, 1396. u bici kod Nikopolja, pod vođstvom Stefana Lazarevića, Srbi su smjelo stali na stranu Osmanlija a protiv pape Bonifacija IX, Filipa II od Burgundije, Malteških vitezova, ugarskog kralja Žigmunda itd. Ova alijansa nije neophodno bila neprirodna. Kako navode zvanični srpski izvori, Srbi ne znaju odakle su došli, niti iko zna đe je njihova prapostojbina Bojka, tj. Bela Srbija. Mnogi, pak, tvrde da su Srbi porijeklom Sarmati ili Savromati, koji su bili iranski nomadi (takođe).

A nije ni čudo, jer, kako piše njihov ugledni istoričar Jovan Ruvarac, Srbi su svoje porijeklo zasnivali isključivo na epskoj narodnoj pjesmi. No, ono o čemu posjedujemo podatke jeste, kako se danas čini, kratkotrajna stabilnost u istoriji ovog napaćenog naroda, otjelovljena u Starom Rasu, centru srednjevjekovne države Raška, koju danas takođe nazivaju i Velikožupska Srbija. Moguće da je iz krila ove geografske i etničke inferiornosti u odnosu da ondašnji okružujući svijet – jer Raška je obuhvatala jugozapadne djelove današnje Srbije, sjeveroistočne djelove današnje Crne Gore i krajnji istok Bosne i Hercegovine – potiče i konceptualna žečja Velike Srbije. ­Kako tvrde mnogi izvori, u sastav Raške nije ulazila Južna Pruga. Sredinom 19. vijeka, pak, granica između Srbije i Bugarske kretala se sjeverno od Niša, a južno od te granice većinsko stanovništvo činjeli su Bugari i Albanci, dok su “niški sandžak” Osmanlije označavali kao “Bulgaristan”. Ovaj region je tek poslije Rusko-Osmanskog rata 1877-1878. postao dio Srbije.

No, vratimo se maloj Raškoj. Rečeno mirnodopsko blaženstvo iskoristio je župan Stefan Nemanja, kojeg je srpska crkva, koju je osnovao njegov sin Sava, nazvala Mirotočivim zbog toga što je uspješno, no ponovo kratkotrajno, proširio svoju vlast na susjede epski ih pokorivši. Prozvavši njihove odane Bogumile jereticima, strastveno ih je kaznio urezujući “jezik u grlu njegovu” na najplemenitiji civilizacijski način (ponavljan više puta do danas, jer treba ponavljati uspješne strategije). Iako je SPC morala odgovarati Bizantu i plaćati danak – svaka srpska kuća 12 ahči godišnje (SPC prosila je za opstanak kod mnogih egzarha, od kojih su najteže kese driješili Rusi koji su ubogo sveštenstvo jedva puštali na svoj teren da pokupe milodare) – Osmanlije su 1459. ugasili srpsku državnost i s njom autonomnost njene crkve. Za sljedećih sto godina, SPC je bila pod okriljem Ohridske patrijaršije i grčkog sveštenstva, dok nije Makarije, rođak braće Sokolić, beratom postavljen za prvog pećkog patrijarha. Od tada do danas ova patrijaršija, koja je još u 16. vijeku bila još samo trag starog Rasa, smatrala se državom u državi, njoj nadređenom Osmanskom carstvu, fantomskom tvorevinom Srba koji to nijesu i pravoslavaca koji to nijesu, okupljajući idejno i nominalno, mnoge starosjedilačke narode onoga svijeta pod avetinjskom lumbrelom “Srbi”.

Kad je u pitanju popularni istorijski revizionizam i konstruisanje koncepta “Seoba Srba”, izvori tvrde da je tzv. prva Velika seoba Srba počela pod pećkim patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem – porijeklom iz Bajica kod Cetinja – tokom Velikog bečkog rata krajem 17. vijeka, da se srpsko stanovništvo na Kosovu tada dramatično smanjilo, a da su Albanci iz planinskih krajeva Malesije masovno naselili Metohiju. Pećka patrijaršija tada je bila angažovana na strani Austrije i Svete Lige, a protiv Osmanlija (shvati ovo ako ti basta). Sve su prilike da je istina da je austrijski car Leopold I obećao Đorđu Brankoviću titulu grofa srpske despotovine, te ga dalekovidni Arsenije duhovito nazvao “Bogoizabranim predvoditeljem novoga Izrailja i Gospodarem cele Srpske [sic] zemlje”. Ali, čim su saveznici osvojili Prizren, Prištinu, Skoplje i okruženje, Branković im je zabio nož u leđa. E, ali zato je završio na doživotnoj robiji u Beču. U međuvremenu, izbjeglice, blizu 40 hiljada familija!!! (koje su napustile Kosovo), zima je zaustavila u ugarskom Beogradu, pa su preklinjali Leopolda da se sažali i ostavi ih tu privremeno (!) Naivni Leopold je onda nešto kao pohvalio Arsenija i od tada je SPC postala arbitrer svih svjetovnih dešavanja (pušti vjeruj!) No su se Turci s pravom pobunili, opelješili patrijaršiju, poveli novi rat, uspostavili staru granicu, nazvali Beograd “Beogradskim paśalukom” i ukinuli autokefalnost SPC 1766. – i tek se neđe oko 1830. sažalili i Srbima vratili “nacionalnu” crkvu. No, neki od ovih “Srba” došli su i do Ukrajine i naselili tamo područje nazvano Nova Srbija (pa se u pamet Ukrajinci!) A brojni su se Klimenti, kad se pojavio Lentulus, naselili pod Avalom, Rudnikom i u Sremu. (Ma kakva igra prijestola! Ovo ti je uvijek bilo “Bjež kukavče”.)

I sad, ko su ovi mali napaćeni Srbi? Koji je to narod? Zašto su ih veliki narodi vjekovima iskorištavali – prvo su ih Skiti protjerali, pa ih Sloveni pokrstili, pa ih Turci odkrstili, pa ih Austro-Ugari iskorištavali vjekovima, pa ih Crnogorci protjerali u Beograd, pa ih Francuzi i Englezi zainat ovima ojačali kao prijateljski strategijski počinak na putu ka Persiji… Zna bašibozuk Dobrica. I kakve veze ima haplogrupa E1b koja ih genetski povezuje sa Albancima u procesu instituisanja Otvorenog Balkana?

O ostalim detaljima i mjerama opreza, posavjetujte se u Konaku kod Hilmije, 23. epizoda:

Knjiga Ispovest Kako smo ubili Boga
Related Posts

Portirije

Izgleda da je patrijarh SPS Porfirije pokazivao umjerenost dok je službovao u Hrvatskoj ne zato što je stvarno…

Knjiga ISPOVEST KAKO SMO UBILI BOGA, svjedočanstvo je progona i mučeništva ljudi koji su svakodnevne žrtve, ne samo silovatelja i napasnika u mantijama, nego i sistema koji takve ljude štiti.

Više o knjizi na sljedećem linku: https://kakosmoubiliboga.me/. Štampano izdanje knjige dostupno je u knjižarama Narodna knjiga, po cijeni od 10€. Narodna knjiga Podgorica - ul. Novaka Miloševa Br. 12, City Mall (I sprat) i TC Bazar. Narodna knjiga Nikšić u TC Laković, Bulevar 13. jul Knjigu možete naručiti i uplatom na žiro račun: 510-135162-14. Svrha: donacija. Primalac: NVO Montenegro International. Molimo Vas da na e-mail: info@montenegrointernational.org pošaljete kopiju uplatnice, ime i prezime i adresu na koju želite da Vam knjiga bude poslata. Elektronsko izdanje knjige na MNE/CRO/SRB/BIH možete kupiti putem sajta https://kakosmoubiliboga.me/. Englesko izdanje knjige dostupno je putem Amazona: https://www.amazon.com/dp/B097C8H7VP. NVO Montenegro International
%d bloggers like this: