Djeca uzrasta 5-12 godina sa religijskom pozadinom odrastanja manje su altruistična od djece koja su rasla u sekularnom okruženju, jer ta djeca sebe vide kao moralno ispravne i nemaju unutrašnju potrebu povezivanja sa drugima za velikodušnošću. U većoj su mjeri tiha, povučena, manje spontana i sa manje razvijenim socijalnim vještinama od druge djece. U priličnoj mjeri su sa manjim stepenom samopouzdanja i samopoštovanja i često su odvojeni od grupe vršnjaka.
Izvor AntenaM, Autor: Nikoleta Rakočević
Posljednji događaji u Crnoj Gori, poput takmičenja koje je na Instagramu organizovala Danica Crnogorčević, zatim poziva prosvjetne radnice na moleban u Baru, tužnih fotografija na kojima su djeca u klečećem položaju u Hramu ili učešća mališana na brojnim drugim religijskim skupovima, pokrenuli su temu zloupotrebe djece u religijske ali i političke svrhe, te diskusiju o posljedicama na njihov mentalni razvoj i pravo na slobodno odrastanje.
Postavljaju se pitanja kako na djecu utiču procesi koje još ne mogu da poimaju, a koji im se u velikoj mjeri nameću, gdje je granica između prava i zloupotrebe te kada su spremni za kritičko razmišljanje i jasan doživljaj religije?
Ranka Jeknić Božović, psiholog i Geštalt psihoterapeut, član “Montenegro International” kaže za Antenu M da je rigidna kontrola vaspitanja djece dio svakog sistema apsolutne vlasti, bilo da je u pitanju religija ili politika.
Kako pojašnjava, neuporedivo češće nego politika, religija je ta koja je uvijek željela da utiče na još neformiran i kognitivno nezreo mozak mladih.
“Djeca intelektualno i duhovno nijesu zrela za moralno prosuđivanje i poimanje apstraktnosti pojma Boga, religije, raja, pakla, uskrsnuća… Različiti su putevi i načini kojima crkva postiže svoj uticaj. Od krštenja, crkvenog vjenčanja, posta, nošenja ikona, brojanica, evo do molebana za ‘srećan polazak i uspjeh u školi’, kako napisa učiteljica iz Bara”, kaže Božović.
Strah, krivica, anksioznost, depresija, suicid
Vjersko učenje na nižem uzrastu, ističe, prevashodno vodi djecu ka opštoj prijemčivosti za nemoguće, odnosno prihvatanju da se nemoguće može dešavati, uprkos uobičajenim uzročno – posljedičnim vezama.
“Tipičan primjer, iz aktuelnih dešavanja jeste da virus korona ne može da zarazi one koji se mole, pričešćuju iz jedne kašičice i tamjanom kade čak i na otvorenom prostoru. Svjedoci smo da je ovakvo stanovište propovijedalo i svještenstvo SPC”, navodi Božović.
Kako pojašnjava, dalji negativan uticaj religije na dječije poimanje svijeta ogleda se u tome da djeca koja su na ranijem, školskom uzrastu (5, 6 godina), izložena religijskim ritualima imaju poteškoće da razdvoje realnost od fikcije.
“Oni nijesu u stanju da prepoznaju koji su narativi vjerski, koji iz domena fantastike, a koji iz realnog života. Istraživanja i studije na ovu temu govore o tome da djeca iz nereligioznih porodica imaju veću sposobnost da natprirodne elemente, poput životinja koje govore, identifikuju kao izmišljene.
Takođe, neka istraživanja na djeci uzrasta od 5 do 12 godina, pokazuju da su djeca sa religijskom pozadinom odrastanja manje altruistična od djece koja su rasla u sekularnom okruženju, jer ta djeca sebe vide kao moralno ispravne i nemaju unutrašnju potrebu povezivanja sa drugima za velikodušnošću”, dodaje ona.
Govori nam i o ličnom iskustvu, kao terapeuta i psihologa, rekavši kako stiče utisak da su djeca koja praktikuju religiozne obrede u većoj mjeri tiha, povučena, manje spontana i sa manje razvijenim socijalnim vještinama od druge djece. U priličnoj mjeri, navodi, djeluju kao djeca sa manjim stepenom samopouzdanja i samopoštovanja i često su odvojeni od grupe vršnjaka.
Za razliku od ove djece, kako kaže, djeca iz nereligioznih porodica imaju sopstvene moralne vrijednosti, racionalno rješavanje problema, a ne prepuštanju Božijoj volji, nezavisno razmišljanje, slobodu izbora do granica koje ih ne sputavaju ili ne neurotizuju.
“Ova djeca su spontanija u ponašanju, u većoj mjeri su socijalizovana, nezavisna u razmišljanju, donošenju odluka i djeluju samopouzdanije.
Ono što smatram najpogubnijim za zdrav, spontan i nesmetan rast i razvoj djece jesu strahovi i krivica, koji stoje u tijesnom međusobnom odnosu, kada su u pitanju djeca religiozih uvjerenja i praktikovanja. U te strahove spadaju strah od Božije kazne, strah od pakla, strah od sudbine, demona, bolesti, egzistencije, zdravlja, smrti… U tijesnoj povezanosti sa strahom je osjećaj krivice zbog moguće grešnosti, jer je Bog taj koji sve zna i čuje, čak zna i naše misli. Djeca, koja imaju strah od Boga, strogog sudije i njegove kazne, trude se da ga svojim djelima umilostive. No, često uviđaju da to ne uspijevaju, da se nijesu savjesno držali nekog crkvenog rituala, da su im za vrijeme molitve dolazile neke neprimjerene misli i slike, tzv. ‘grešne misli'”, ističe naša sagovornica.
Posljedica je, kaže, osjećanje grešnosti, razočaranje u sebe, kajanje i osjećaj krivice zbog toga. To nanovo, kako dodaje, podstiče strah od Božije kazne, jer svaka greška u mislima, riječima i djelima biće kažnjena u ovom ili nekom drugom životu, do ekstremnog straha od plamena pakla. Život počinje da se odvija u stalnoj zabrinutosti da će im se nešto desiti, što su svojim mislima ili djelima zaslužili.
Psihoški ishod strahova i osjećanja krivice su, obrazlaže, česta pojava anksiozosti, neurotskih stanja, a nije rijetko stanje depresije. U psihijatrijskoj praksi su zabilježeni, kaže, i slučajevi suicida.
“Nedavno sam u psihoterapeutskoj praksi imala klijentkinju koja je dobila napade panike, sa opsesivnim mislima. Strah, kao okidač za takvo stanje bila je kletva koju je pročitala na društvenoj mreži, a koja je upućena onima koji ne budu postupali onako kako to crkva predlaže.
Skot Pak, psiholog, terapeut i autor bestselera ‘Put kojim se rjeđe ide’, zapisao je ‘Ponekad kažem ljudima da me crkva snadbijeva pacijentima’ (Skot P. Put kojim se rjeđe ide, JRJ, Beograd 1993)”, objašnjava Božović.
Kada su djeca spremna za kritičko promišljanje?
Upitana kada su djeca spremna da razumiju religijske stavove Božović kaže da poimanje Boga, religije, uskrsnuća i drugih religijskih pojmova svakako podrazumijeva razvoj kognitivnih sposobnosti, apstraktnog mišljenja, moralnog zaključivanja, koje su karakteristike starijeg adolescentnog uzrasta.
“U periodu između druge i sedme godine dijete je pod uticajem primarnih odraslih, odnosno roditelja i svoje razumijevanje svega religijskog temelji na njihovoj imitaciji. U ovoj fazi sve događaje razumije kao kaznu ili nagradu za svoje ponašanje. Poslušnost prema roditeljima, te i prema crkvi je rezultat straha od kazne. Bog je u njihovoj predstavi moćna imaginacija koja se umnogome ne razlikuje od figure Djeda Mraza, ali figure koja ne donosi poklone, nego i te kako može da kažnjava.”
Djeca na uzrastu između sedme i dvanaeste godine, navodi, doživljavaju Boga kao nekoga ko nagrađuje dobro, a loše kažnjava. Dijete shvata bukvalno sve što se oko njega dešava, pa tako isto i religiozne priče i mitove.
“Čak i u periodu srednje adolescencije (do 17. godine) kada se događa kriza identiteta, konformizam i nedostatak samostalnog, nezavisnog mišljenja, gdje je predstava o Bogu produžetak interpersonalnih relacija, praktikovanje religije nije stvar oslobođenog mišljenja i slobodnog izbora, već može da bude kompenzacija za socijalno nesnalaženje, identitetsku krizu, konformizam, razočaranost u ljubav, postignuća i sl. U period adolescencije, zbog krize identiteta i drugih razvojnih problema koje ona prirodno sa sobom nosi, religija može da bude ‘opijum’ za mlade ljude, do mjere koja se graniči sa fanatizmom”, kaže Božović.
Pojašnjava da u periodu kasne adolescencije od 21 godinu pa na dalje, dešava se osamostaljivanje, individualizacija.
“Mladi preuzimaju odgovornost za sebe i svoje postupke, vjerovanja i stanovišta. Tek u ovom period najveći broj njih sposoban je kritički da promišlja, moralno prosuđuje i mijenja svoja stanovišta u pogledu religije, Boga, politike i društvenih zbivanja uopšte. Mladi u tom uzrastu ponašaju se na određeni način, jer smatraju da je to za njih dobro ili ne, ne na osnovu onoga što se od njih očekuje, što im je nametnuto, već na osnovu sopstvenog moralnog i intelektualnog prosuđivanja, a koje je usklađeno sa društveno prihvatljivim normama poašanja”, dodaje ona.
Gdje je granica između prava i zloupotrebe?
U članu 14 Konvencije o pravima djeteta stoji: “Države članice poštuju pravo djeteta na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti”.
Božović objašnjava šta ovaj član Konvencije suštinski podrazumijeva, kada su u pitanju Država, roditelji ili vjerske zajednice.
“Država se obavezuje da svakom djetetu (uzrast do 18 godina) bez obzira na vjeroispovijest omogući da slobodno saopšti, kaže koje je vjeroispovijesti. Takođe da dijete ima pravo da koristi slobodan dan od škole kada mu je porodična slava ili neki značajan vjerski praznik. Takođe da nije diskriminisano od škole, vršnjaka ili društvene zajednice, kao i da bude zaštićeno u slučaju da bude diskrimiisano zbog drugačije vjeroispovijesti.
Bili smo svjedoci tokom litija, kao i sada, da je pojam slobode vjeroispovijesti djece suviše široko i slobodno shvaćen od roditelja i crkve.
Postavlja se logično pitanje: Da li je pravo na vjeroispovijest u slučaju bebe u kolicima, djece od 5..6..10 godina, koji su sa roditeljima na litijama pod parolom ‘Ne damo svetinje’?
Mislim, da iole zdravom razumu nije potreban odgovor”, navodi Božović.
To je, ističe, flagrantan primjer zloupotrebe djece u vjerske i religijske svrhe.
“Djeca ne razumiju šta se dešava, a izveli su ih roditelji, podržala i pozvala crkva. Pozivi svještenstva u pojedinim opštinama i školama da djeca prisustvuju proslavi Svetoga Save, to je više nego očigledna zloupotreba. Može se navesti mnogo primjera u kojima su djeca zloupotrijebljena od crkve, a uz pristanak roditelja, koji očigledno nemaju svjesnost, niti znanje o mogućim negativnim posljedicama takvog pristanka. Uostalom, oni su prvi modeli djetetu”, kaže psihološkinja Božović.
U vezi člana 14 koji se odnosi na slobodu mišljenja nameće se pitanje – da li su roditelji pitali svoju djecu da li žele da idu u crkvu, litije ili na liturgiju sa njima, dodaje ona.
“Možda bi djeca radije ostala kraj računara ili se zabavila nekom igrom u kući. Odgovor na ovo pitanje unaprijed ne mogu da znam, ali ga sa velikom sigurnošću pretpostavljam – nijesu.
Kakav zaljučak da izvedemo za posljednji slučaj učiteljice iz Bara? Mali je prostor da se obuhvate svi negativni aspekti tog čina zloupotrebe djece, a svoje mišljenje će, vjerujem, dati relevantne institucije, u čijoj nadležnosti je ovaj slučaj.
Roditelji iz najbolje namjere u svojoj neznavenosti, crkva sa jasnom i prepoznatom namjerom, ‘pelcovanja’ u svim slučajevima koje se u javnosti pominju, zloupotrijebili su djecu, njihovu intelektualnu, emocionalnu nezrelost i nespremnost da postupaju suprotno roditeljskim zahtjevima ili se usprotive pozivima sveštenstva SPC”, kaže Božović.
Roditelji imaju najbolje namjere, ali je potrebna njihova edukacija i prosvjećivanje
Govoreći o odgovornosti, Božović podsjeća da su roditelji prvi, primarni objekti koji imaju najveći i najznačajni uticaj na rast i razvoj djece.
“Imajući u vidu ovu činjenicu, roditelji su primarno odgovorni za sve ovo o čemu je riječ. Problem je u tome što uključivanje djece u događanja koja se tiču crkve, kao i odvođenje djece da praktikuju crkvene rituale zajedno sa njima, roditelji rade u najboljoj namjeri za svoju djecu. To mi liči na ono: ‘I put do pakla popločan je najboljim namjerama’. Tako roditelji iz najboljih namjera, pribjegavaju i fizičkom kažnjavanju, psihološkoj torturi, zastrašivanju, prijetnjama, prezaštićivanju.
Roditelji najčešće iz sopstvenih strahova od bolesti, nemaštine, smrti i svih vrsta prijetnji bivstvovanju koje mogu da nastanu u budućnosti, a u vezi svoje porodice, ne samo da su sami okrenuti religiji, što je legalno, nego i djecu vode na crkvene obrede. Da li je to izbor djece ili roditelja? Da li dijete bira da se moli i pričesti, da okaje grijeh, koji nema, ili je to izbor roditelja?”, pita psihološkinja.
Djeca, ističe, na nižem uzrastu uče po modelu, gledajući šta roditelji rade i kako postupaju.
“Neophodna je edukacija i prosvjećivanje roditelja da razumiju uticaj religije na nerazvijeno i mlado biće, do perioda kada je dovoljno zrelo da samo donosi odluke i pravi izbore.
To je dug proces osvješćenja i promjene ugla gledanja, ali vrijedi krenuti putem medija, TV emisija na tu temu, kroz saradnju sa roditeljima u školama, radionice na različite teme, pa i ovu. Možda u cilju zaštite djece štampanje flajera na temu zloupotrebe i mogućih posljedica po zdravo i bezbrižno odrastanje”, kaže naša sagovornica.
Država da ne dozvoli da je Crkva brža od nje u procesu promjena
Napor, ističe Božović, mora da učini i država, da se razvija u građanskom duhu i makar uspori narastajuću teokratizaciju društva.
Jedan od načina je, kaže, emancipacija društva u cjelini, kroz promjenu svijesti, koja se, ističe, najteže i najsporije mijenja.
“Država ne smije da dozvoli da je Crkva brža od nje u procesu promjena. Prije svega neophodno je da obrazovanje, počev od predškolskog, do univerzitetskog, kroz svoje obrazovne programe i aktivnosti favorizuje građanske vrijednosti i razvija društvenu i ličnu odgovornost, podstiče solidarnost, toleranciju, nenasilje, ravnopravnost i jednake mogućnosti za svakog pojedinca.
Uloga vaspitno-obrazovnih programa ogleda se u usvajanju vrijednosti, sticanju novih znanja i vještina, koje su neophodne komponente za odgovorno i aktivno učešće u građanskom društvu”, ističe ona.
Smatra da bi predmet „Građansko obrazovanje“, koje se izučavalo u osnovoj školi, koje promoviše građanske vrijednosti, a koje je ukinuto i stavljeno na listu izbornih predmeta, smatra, trebalo vratiti kao obavezan.
Nevladine organizacije, takođe, mogu značajno da doprinesu procesu društvene emancipacije i budu pomoć i ‘dopuna’ državi, tamo gdje iz nekih razloga ona nije u mogućnosti da u potpunosti odgovori svojim obavezama.
Uloga medija je od posebnog značaja za promociju i zaštitu prava djeteta. Ovaj sektor ima veliku moć i u stanju je da pokrene javno mnjenje. Takođe, može da mobiliše vlast da u pojedinim slučajevima brže ili uopšte reaguje. Istovremeno, uloga i odgovornost medija podrazumijeva i poštovanje prava djeteta”, zaključuje Božović.
