Evo već 30 i kusur godina, nakon raspada socijalizma u Crnoj Gori imamo na sceni manipulativno djelovanje SPC preko svoje filijale MCP. Trideset godina lažu i manipulišu Crnogorski narod o postojanju jedne i jedine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. U manipulacijama koriste CANU, SANU, indoktrinirane doktore nauka , portale bez impresuma kao što je In4s.
Dokazuju nedokazivo, da je u Crnoj Gori vjekovima postojala samo jedna pravoslavna crkva – Srpska pravoslavna crkva. Iako njihove laži obaraju pisani dokumenti kao i materijalni dokazi ipak propaganda prolazi kod jednog dijela Crnogorskog naroda, uglavnom naroda sa niskim pragom obrazovanja koji je kao takav podložan manipulativnom djelovanju. Ali dvije činjenice potpuno obaraju njihovu manipulaciju. Prva je dekret kralja Aleksandra o ujedinjenju dvije crkve iz 1923 god a druga zahtjev Vaseljene prema Crnogorskoj crkvi da se izjasni povodom inicijative za ujedinjenje iz iste godine. Što nam to govori. Govori mnogo , da je u Crnoj Gori postojala Crnogorska pravoslavna crkva i da Srpska pravoslavna crkva nije egzistirala u Crnoj Gori.
Da je kojim slučajem u Crnoj Gori, kao što manipulišu, postojala SPC – dekretom kralja Aleksandra se ne bi mogla ujediniti sama sa sobom iako je u njihovom lažnom svijetu sve moguće. Dekret je dakle dokaz postojanja CPC. Drugo, da dekret kralja Aleksandra po prirodi stvari u pravoslavlju, odnosno Vaseljeni, nije bio dovoljan za razlog za ujedinjenje što je rezultiralo zahtjevom Vaseljene prema CPC da se izjasni o ujedinjenju.
Od 7 članova Sv. Sinoda autokefalne Crkve Kraljevine Crne Gore, akt o njezinome „ukidanju” potpisuju svega 2 člana. Sinod 16. decembra 1918. zasijeda bez kvoruma.
Malo cudna matematika ali je matematika koja je odvela CPC pod okrilje SPC.
Crnogorska crkva u Crnoj Gori je bila siromašna i seoske crkvice koje smo gradili su bile odraz lošeg imovinskog stanja Crnogorskog naroda. Seoske crkve nijesu gradili donatori ili ktitori već su ih podizali Crnogorci svojim rukama. Crnogorski popovi su bili ujedno i ratnici u službi Crnogorskom narodu.
Svako selo je imalo svoju crkvu i svog popa. Na isti način je Cetinjski Manastir čiji ktitor su Crnojevici, Crnogorska dinastija, u svojoj istoriji više puta obnavljan nesebičnim trudom Crnogoraca.
Činjenica je da na teritoriji Crne gore vjekovima nije bilo većih migracija stanovništva, da su preci ovog istog Crnogorskog naroda živjeli ovđe već 10 vjekova. O svjedočanstvu našeg bivstvovanja na teritoriji Crne Gore govore nam grobovi naših predaka koji su materijalni dokaz našeg postojanja. Na starim crnogorskim grobljima nećete naći prezimena Leposavić, Karadaglić, Karabatić, Obrenović, Davidović, Carević, Karamatić, Bratić itd. Zato SPC ima problem sa imovinom na teritoriji Stare Crne Gore. Zato ima problem sa Cetinjskim manastirom. Kako dokazivati da su Cetinjski manastir i seoske crkvice srpski kada na njihovim grobljima nema srpskih prezimena? Iz tog razloga moramo naći načina da sačuvamo naš Cetinjski manastir i naše seoske crkvice od uzurpacije jer ćemo na taj način sačuvati i naš Crnogorski identitet.
Crnogorska crkva kao čuvar Crnogorskog identiteta nalazi se na klerofašističkom udaru tuđina iz SPC. Odbranom naše crkve i naših svetinja odbranićemo Crnogorski identitet.
Danas, u Crnoj Gori , svjedočimo premijeri dokumentarnog filma Borisa Malagurskog ” Crna Gora podijeljena zemlja”. Premijera koja je našla na veliki otpor Crnogorskog patriotizma. Boris Malagurski režiser ovog filma je sve ali ne i režiser filma. Scenografiju, režiju i naravno komediografiju ili tragikomediju potpisuje SPC. Nije slučajno zašto se ovaj film pojavljuje baš sada u ovo vrijeme na prostoru Crne Gore. Razlog je samo jedan i jedan. SPC, odnosno njena filijala MCP se u Crnoj Gori ne osjeća sigurno. Pozicija koju ima je po njih relativno dobra ali daleko da je na sigurnim nogama. Staklene noge na kojima sa SPC nalazi proizilazi iz nadolazeće snage Crnogorske Pravoslavne crkve koja je po trenutnim trendovima svakim danom sve jača. CPC je postala stožer okupljanja Crnogorskog nacionalnog bića i Crnogorskog patriotizma. Bojazan koju je skoro neđe izgovorio patrijarh SPC Porfirije “Nadam se da CPC neće dobiti Tomos od Vaseljenskog patrijarha”, je bojazan koja je pokrenula produkciju ovog fašističkog filma. Ta bojazan je vrlo realno ostvariva. Naime ukoliko dođe do priznanja CPC od Vaseljene, otvaraju se imovinsko pravna pitanja po pitanju crkvene imovine u Crnoj Gori. Otvaranje tih pitanja predstavlja za SPC veliki problem posebno pred međunarodnom javnošću . Iako mi to već znamo ali preko noći u očima Evrope i Svijeta SPC postaje uzurpator crkvene imovine u Crnoj Gori. Zato je Gebelsovski film “Crna Gora podijeljena zemlja” u režiji SPC, propagandnog karaktera koji ima jedini cilj da se pokuša otupiti oštrica CPC na putu koji znači kraj hegemonije SPC u Crnoj Gori. U narednim danima koje dolaze treba očekivati i veliki broj tribina i naučnih skupova u organizaciji CPC koje će imati isti cilj kao i predmetni film . Izložba u Beogradu od prije neki dan nepomenika cetinjskoga, Joca Markuša, je na istom fonu kao i pomenuti film.
Na kraju se postavlja pitanje ? Ako se SPC u Crnoj Gori osjeća pravno sigurno, zasto su joj potrebni Malagurski, Markuš i drugi. Zašto, SPC ako je sve kako tvrdi da je, ima potrebu za dokazivanjem u javnosti .
Strah i samo strah a stari su rekli:
“U strahu su velike oči.”
Autor: MM
