Evropski komesar za proširenje traži od Crne Gore da ne čuje bestidno vrijeđanje sjena njenih stradalnika za svetu slobodu, da ne vidi iživljavanje nad njenom istorijom, da odćuti slavljenje njene okupacije, njenog nestanka. Mi to ne možemo i nećemo.
Piše: Mirna Nikčević
„Nacionalizam je rat, a rat je prošlost. Ali nije samo prošlost. Mogao bi biti naša budućnost. Vi ste čuvari našeg mira i bezbjednosti“
Francois Mitterrand, Francuski predsjednik, u obraćanju Evropskom parlamentu 1955.
Velike misli, veliki ljudi, od samih njenih začetaka, stvarali su zajednicu evropskih naroda, na temeljima najviših vrijednosti čovječanstva – solidarnosti, jednakosti, međusobnom povjerenju i poštovanju. Dan pobjede nad fašizmom je praznik Evropske unije. Pa, ne možemo a da se ne zapitamo, da li Evropa vidi šta se dešava u njenom dvorištu, i ako vidi zašto ćuti, ako želi da ćuti zašto želi da i mi potpuno zaćutimo? Mi to ne možemo i nećemo.
Moramo reći našim evropskim partnerima da ni nacionalizam, ni fašizam nijesu prošlost, već crnogorska realnost. Do juče je Crna Gora bila sigurna kuća za izbjeglice iz Bosne, Hrvatske, sa Kosova koji su bježali od rata i etničkog čišćenja, danas su njihovi dželati domaćini u toj istoj kući. Naša kuća više nije sigurna, đe su čuvari mira i bezbjednosti? Da li su čuli prizivanje Srebrenice tokom predizborne kampanje? Da li su viđeli litije sa ikonografijom koja je probudila strah čitavog regiona, jer su nas podsjetile na pse rata, na svesrpske haške heroje, slike spaljenih zastava, prijeteće uzdizanje svetosavskog krsta nad „lažnovjernim“ Muslimanima, Bošnjacima, Katolicima- sada i nad „bezvjernim“ Crnogorcima? Da li se do Evrope čula zaglušujuća buka srpskih medija, najgora i najprimitivnija propaganda još od one gebelsovske iz II svjetskog rata, usmjerena protiv Crne Gore i svega što je ona, u svojoj dugoj slobodarskoj, antifašističkoj istoriji, predstavljala i što svi njeni lojalni građani njeguju kao najviše vrijednosti?
Evropski komesar za proširenje traži od Crne Gore da ne čuje bestidno vrijeđanje sjena njenih stradalnika za svetu slobodu, da ne vidi iživljavanje nad njenom istorijom, da odćuti slavljenje njene okupacije, njenog nestanka. Mi to ne možemo i nećemo. Mi moramo da branimo spomenje na oslobodioce Crne Gore, kao što, ovih dana i mjeseci, čuvamo iskopane grobove naših vladara, kao što čuvamo oskrnavljene spomenike partizana i narodnih heroja, čuvajući tako tekovine slobodne Evrope i čuvajući od zaborava njen Dan, Dan pobjede .
Do juče je Crna Gora bila lider u evropskoj integraciji, do juče je bila vjerni saveznik u građenju mira i dobrosusjedskih odnosa, do juče oaza međuetničkog sklada. Do juče je bila jedini oslonac Evropske unije na zapadnom Balkanu – usaglašavajući se stoprocentno sa zajedničkom vanjskom politikom, uprkos pritiscima i bezbjednosnim prijetnjama spolja i iznutra, pa dostojanstveno istrpjela sankcije Rusije i diplomatske šamare Srbije (proglašenje personom non grata crnogorske ambasadorke zbog priznanja Kosova). Umalo nam naplatiše novim ratom i državnim udarom.
Do juče je Crna Gora bila sve što je čini evropskom. A sjutra se u našem Parlamentu glasa za etnički čistu Vladu, u kojoj nema predstavnika ni Bošnjaka, ni Muslimana, ni Hrvata, ni Albanaca, ni Crnogoraca. Za Vladu mandatara koji , baš kao i persona non grata, ambasador Božović i mandatarka Vlade Srbije, proslavljaju nestanak Crne Gore 1919, pa zato imaju razloga da proslavljaju pobjedu Srbije i srpske pravoslavne crkve na crnogorskim izborima 2020 – opet slaveći poraz slobodne Crne Gore.
Hoćemo li sve ovo nazvati dobrosusjedskim odnosima i demokratskim procesom? Pa, poštovani komesare Varhelji, vaše ekscelencije, primimo sada, svi zajedno, te neizrecivo teške darove “demokratije”.
Ipak, znajte, dok je sjećanja na svakog Crnogorca što je dao život za slobodu, biće i borbe za ime Crne Gore, nacionalizam i rat biće prošlost, a Evropa naša budućnost.
